Odlazak

Ono što nam je godinama visilo kao mlinski kamen nad glavama konačno je došlo na svoje,nakon što je zadnjih par mjeseci postalo neizdrživo otišli smo..

Nisam nikada kukao, proklinjao sudbinu niti smatram kako imam razloga za takvo što jer kasnije sam sretao ljude iz Vukovara i iz nekih drugih gradova pred kojima bi me bilo sram iskazivati bilo kakvo nezadovoljstvo ili glumiti bilo kakvu žrtvu…Meni su neki zli ljudi i neka zla kob ukrali dio djetinjstva dok su mnogi od njih ostali bez svojih najmilijih a to je žrtva koju osim njih samih nitko drugi ne može razumijeti…

Ponekad me jedino uhvati sjeta jer od svega ljepoga, svih rođendana, kirvaja, proslava, odlazaka na Dunav ostala su samo blijeda sjećanja,fotografije koje su ostale prikazuju lica nekih meni nepoznatih ljudi koje kao da nisam niti poznavao dok su mi neke ružne uspomene urezane u pamćenje kao da su se netom zbile..

Živo se sjećam posljednjih dana ludila kada su nam na dvorišna vrata banule spodobe kao iz nekog vremeplova, izgledom kao da su upravo stigli sa neke Durmitorske gudure, bradati, neoprani, nakićeni svom mogućom četničkom ikonografijom koja se u to vrijeme mogla nabaviti na Šabackim pijacama…Zamislite tih “hrabrih” pet srpskih “heroja” došlo je pred moju babu, majku, tetku i mene klinca od jedanaest godina, sa automatskim puškama tražiti moga oca koji na sreću nije bio prisutan…Nakon što su uspjeli uplašiti tri žene i dijete (s tim da im je tetka unatoč svemu rekla svoje) udaljili su se u nepoznatom smjeru krenuvši vjerovatno u neke nove “herojske” poduhvate…

Jedan od njih je na odlasku ocu ostavio pisanu poruku odnosno nekakav broj telefona koji otac naravno nikada nije nazvao, potpisao se nadimkom po kojem je otac prepoznao bivšeg kolegu dok su služili vojni rok dvadesetak godina ranije u Gospiću…

Već neko vrijeme smo spavali na podovima umjesto u krevetima, zbog čestih prijetnji i sve češćih slučajeva bacanja bombi i rešetanja prozora onih koje su smatrali nepodobnima…Ko za vraga baš smo nedavno ja i buraz (tada trogodišnjak) dobili krevete na kat koje gotovo nikada nismo upotrijebili a sjećam se da mi je baš zbog njih teško padalo to spavanje na podu…Za to vrijeme ona “naša” JNA već je uveliko gomilala teško naoružanje i ljudstvo (mislim da se radilo o zloglasnom Novosadskom korpusu) na obližnjem nogometnom igralištu i poljima oko njega, kao da ih sa druge strane čeka sva sila ovoga svijeta a ne jedan običan grad…

A ljudi?

Ma ovce ko’ ovce trče pred njih zasipaju ih cvijećem nose im hranu i piće,sve u svemu “parada pijanstva i kiča” kao da su ih ovi došli braniti od nekoga , a ne ubiti jedan grad..Pitam se često jel ih bar sramota pogledati preko Dunava nakon svega, da li spavaju mirno noću nakon što su đavolu odškrinuli vrata…

No nebitno je sve to sada, sitnih duša je bilo i bit će ih dok je i svijeta,uzdam se samo u neki viši sud koji će nam svima suditi…

Pa onda brate svakome po zasluzi…
Osobno na svu sreću nisam ostao gledati taj užas nakon prve ispaljene granate, otac (koji je u međuvremenu proveo neko vrijeme u zatvoru ali to je priča za neki drugi put) je zamolio jednog od rijetkih prijatelja koji mu tada nisu okrenuli leđa, da nas odveze u Novi Sad kod prijatelja,prvenstveno dobrih ljudi pa pravoslavaca a nakon toga nas je put odveo dalje…

Znam se često nasmijati kada vidim koje sam stvari strpao u ruksak da ih ponesem sa sobom kao nužne, sve se događalo brzo i nije bilo vremena za ne znam kakva spremanja, tako da sada u vitrini ponosno stoji kolekcija knjiga: “Svetski klasici dečije kniževnosti” na ćirilici, mislim da to dovoljno govori o tome koliko sam znao šta se uopće događa te kuda idem i zašto…Mjesta u torbi je bilo još za atlas svijeta srećom na latinici i jedan mali privjesak prase sa mornarskom kapom i to bi bilo to, u pet minuta spremio sam čitav dotadašnji život u školski ruksak…

Možda da sam znao da se više neću vratiti možda bi okrenuo glavu poslijednji put a ovako nisam učinio čak ni to, a ruksak ma ruksak bi bio istog sadržaja jedino sam u to siguran…

Kako sam postao krvoločan?

Moj pišalački pohod na same temelje SFRJ odnosno na suverenitet i dignitet njenih republika je dobio sasvim novu dimenziju u mjesecima koji su nadolazili, sve do svoje kulminacije krajem kolovoza 1990.g.

Nevjerovatno je kako čovjek malo zna o sebi jer do jučer si obični klinac iz obične obitelji nižeg srednjeg sloja, na vjeronauku si redovit u crkvi si redovit također (unatoč partizanskim filmovima koji su slučajno ili ne baš u vrijeme nedjeljne mise počinjali u sklopu one emisije «Dozvolite da se obratim» ), a već sutra sasvim nenadano bude se u tebi duhovi tvojih praotaca u očima ti se pojavi luđački sjaj i dobijaš nevjerovatan poriv da kolješ malu nekrštenu Srpsku decu.

Čudno?

Pa možda malo barem za tipove poput mene, jer do jučer sam bježao glavom bez obzira kada bi lokalni seoski koljač (e da je znao kako će mu zanimanje postati popularno narednih godina) došao zaklati ono jadno prase koje smo za to tovili cijelu godinu samo da ne čujem kako skviči, mislim bio bi licemjer kada bi rekao da bi mi to kasnije smetalo prilikom konzumacije onih finih čvaraka, švargli, kobasica, šunkica, slaninica ali opet mislim da nisam barbarin.

Premda nije me toliko smetalo to što su moji vršnjaci odjednom shvatili da je među njima odrastao mali hladnokrvni koljač koliko me smetalo to što sam ja zbog te činjenice trebao po njihovom razmišljanju vratiti se odakle sam došao, što mi je tada bilo teško za shvatiti jer došao sam iz Novoga Sada mali crven nabubren pa nisam znao kojeg bi efekta imalo to na geopolitičku situaciju da se ja vratim u Betaniju tj. Novosadsko rodilište.

E da sam barem znao tada pola onoga što znam sada, mislim ne bi se puno toga drugačije odvijalo ali bi barem imao nekakvu osobnu satisfakciju znajući da nisam imao gdje da se vratim jer sam bio jedan od rijetkih čiji je djed, pradjed i pra pradjed bio ratnik paorskog srca za razliku od ovih đilkoša koji su bili mene spremni vraćati odakle sam došao, a djedovi im još opanke nisu skinuli (ne zato što nisu htjeli nego se zapeklo ljudima od duge vožnje, puno ljudi mali vagoni) od 1947.g.

Na koncu konca ipak su me poslali tamo gdje nikada nisam bio, a oni su ostali tamo gdje su došli najveća ironija u svemu tome je ipak to što su mi na neki način učinili uslugu, a da toga nisu svjesni jedino što je ostao gorak okus nepravde nakon svega.

“Izeš sliku nigdje pluga na vidiku”….

Kako sam popišao Jugoslaviju?

Bilo je to ljeto Gospodnje 1989 godine ako me dobro sjećanje služi. Ono sparno Panonsko ljetno popodne na jugu Bačke (tko ga je doživio zna o čemu pričam) kao da je netko stisnuo pauzu na Božijem daljinskom tamo negdje visoko pa proučava ravnicu kao ulje na platnu.Stariji su u to doba orali nebeske njive, sunce bi se razdragano smješilo visoko na obzoru, a mi bi klinci lunjali naokolo ne bi li kakvu sunčanicu ili nešto slično pokupili, kako bi moja baba stigla svaki put pripomenuti.

U to vrijeme je već naveliko “tamo neki” okupljao mase koje su padale u delirije kao na koncertima Elvisa tridesetak godina ranije, sivi mantili, bine i mikrofoni su postali dio svakodnevnice, crkve (pogotovo one stare švapske kuće za koje do tada nismo znali da su crkve) su bivale punije, a ja sam postao Hrvat.

Mislim drugi su mi govorili “ti si Hrvat” sa prizvukom sažaljenja u glasu, no kasnije sam shvatio da je bilo dobro dok to sažaljenje nije preraslo u nekakav bijes ničim izazvan bar sa moje strane, tako to ljetno popodne par tadašnjih drugara i ja dolutamo na nogometno igralište koje se nalazilo u neposrednoj blizini moje kuće, isto ono nogometno igralište koje će mjesecima kasnije postati lansirni poligon kalibara svakojakih vrsta projektila i čovjekolikih prispodoba.Pošto je sunce pržilo neumoljivo nije nam bilo druge nego sjesti na klupu za rezervne igrače koja je bila natkrivena pa je bio kakav takav hlad.

Sjediš i pričaš, smiješ se a nisi ni svjestan da su ti to poslijedni sretni trenuci koje provodiš u svome rodnom mjestu sa svojim drugarima od rođenja, kasnije shvatiš da na brdovitom Balkanu nitko ničega nije svjestan i nitko u ništa nije siguran, jer nakon što te tvoj mjehur prisilio da odeš iza kabine za rezervne igrače i piškiš “sve je otišlo u Hondurac” kako bi rekao Đole.

Na stražnjoj strani te plave kabine se raskrilila nekakva dvoglava neman, sa nekakva četiri slova u sredini i jebiga da barem nije bila od krede ili da moj jezik nije bio brži od pameti pa da nisam ostale pozvao da vide moje viđenje grba Republike Srbije (tada nisam znao kao ni oni značenje tog crteža) ne bi možda postao Ustaša, Tuđmanovac, Merčepovac,Vegetarijanac i šta ti je znam sve ne, kada se priča pročula i kada su roditelji “drugara” čuli šta je koljač mali sin od koljača velikog napravio svetinji njihovoj.

Jebiga tako sada zauvjek obilježen tim sudbonosnim mlazom dvadesetak godina kasnije negdje mnogo zapadnije shvaćam i prihvaćam svoju ulogu i odgovornost za rušenje mile Jugoslavije.

Hrvatsku mi moju objesiše

Dok slušam Matoševu “1909 “- tu u izvedbi benda zvanog Olovni ples, ona klica bunta, srdžbe i bijesa u meni još jače proklija, ta “pjesma koja dušu dira” samo razbukti vječni oganj prkosa i nemira…

Patetika?

O da, svakako lešinari duše moje, vaša lica bez naličja, glave bez obličja svakako znaju što je to primitivna domoljubna patetika. Vaše sitne duše i umovi bez nauma, vaši ispruženi kažiprsti u bijelim rukavicama spremni na izdaju, osudu i prijevaru, o da svakako vi što nam crni usud spremate…

Da i dalje ta crna patetika, tijelo i um mi poput otrova prožima, ta trula prokleta domoljubna patetika potpuno me zaslijepila, sram koji mi naturate sa prkosom je zamijenila, ponosom na pretke, na oca, na didu, na babu, na majčinu skut…

Srdžba?

O da, svakako, to srdžba iz mene progovara, srdžba vašim licemjerjem kao bičem u galop gonjena, toliko u meni bijesa i unutarnjih nemira, toliko ljutine i nespokoja zbog vas hoštaplera, bandita bez časti na vlasti. Da, nadalje ta prokleta domoljubna patetika moje snove idealizira, snove o poštenju, časti i pravdi o svemu onome što su vaše tuste svinjske glave prodale, izdale za Judine škude dale…

“Hrvatsku mi moju objesiše..”…O da, svakako, gadovi se ni ne okrenuše još kukavički iz jazbina svojih vire, izdajničke zjenice na Judino zlato im se šire, a u meni srdžba ključa još jače, u meni znamen zemlje moje slobodne i poštene u inat zauvjek ostat će…

Objesište’ nju i mene ste objesili patetika ona trula iz mene zbori, no što mogu kada me nepravda poput koplja po sred srca probada, htio bih da vrištim, da skačem, da iz svoje kože izađem samo da ožiljke te nepravde na duši mojoj mogu da vam pokažem…

Što drugo mogu pod nebeskim svodom bezuvjetno voljeti, za što se drugo bez pitanja mogu svim srcem boriti, što drugo osim Nje svojoj djeci mogu ostaviti?

Čujem već šeretski smijeh vaš, vidim izdajničke prste u znak poruge u mene uperene, osjetim već trule duše vaše vonj…

Doista Hrvatsku mi objesiše’ , ko’ lopova, ko’ nitkova, bez srama joj omču na vrat namakoše’ , a slugama tuđina nek izdajnički znamen iznad glave bdije, prokleta vam duša kad za čast i poštenje znala nije….

1909

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

A.G.Matoš

Zadojenost

Puno puta do sada u ovom mom bijednom životu znao sam prisustvovati raznim društveno-zabavno-sportskim manifestacijama, o kojima bi narednih dana u tisku čitao osvrte, kritike i razne recenzije, često bi se znalo događati da se zapitam jesmo li ja i npr. Miljenko Jergović gledali isti događaj, jer njegovo viđenje pojedinih situacija nije se podudaralo sa onim čemu sam ja bio živi svjedok.

Nakon što bi pročitao kolumne Miljenka Jergovića, Jurice Pavičića, Denisa Kuljiša i sličnih mega-umova i moralnih vertikala, poslovično bih postajao ratoboran i pljuvački nastrojen spram navedenih persona.

Denisa Kuljiša bi apostrofirao kao “masnu nakupinu sa glavom nerasta”, Jurica Pavičić bi postajao “splitski troprsti orangutan”, a Miljenko Jergović “simbioza glavatog gusara i neprcane kratkodlake australske vjeverice”, nevjerovatna bi bila moja preobrazba iz relativno normalnog mladića u kasnim dvadesetima, pretvarao bih se u zadojeno/zatucanog fašistoidnog nacionalističkog ustašoida..

Da se čovjek naježi uglavnom..

No jučerašnji večernji izlazak bacio je sasvim novo svjetlo i otvorio neke nove horizonte mojim pogledima i razmišljanjima.Postoje oni trenuci u životu kada vam se pojavi upitnik iznad glave, kada imate osjećaj da se sve u što ste do tada vjerovali izokrenulo, osjećaj koji vas dovede do toga da se zapitate: “Bože zar doista nisam šumu od drveta vidio?” ili “Bože i sudbo kleta, zar sam to doista ja!?”, a sve to biva popraćeno strašnim gotovo demonskim urlikom..

Naime moja dva prijatelja i ja smo sinoć pohodili jedan glazbeno scenski spektakl koji je ujedno bio i moto susret, čitava manifestacija se odvijala u kompleksu napuštenog pilarskog postrojenja tj. pilane.Sve je mirisalo na još jednu normalnu, pomalo dosadnu večer, barem je mirisalo tako meni naivnom telcu kako se nakon niza nevjerovatnih događaja, zaključaka i podudarnosti pokazalo.

Eh Miljenko, Denise i Jurice sad tek vidim svijet kroz vaše oči pravedničke.

Prva indicija da i nije sve tako bezazleno i naivno bio je jedan motorista koji je pred ulazom prohujao pokraj nas nosivši na glavi onaj stari “švapski” šljem, no nama je u tom trenutku to čak bilo i simpatično (o naivne ovce, sudba vam se crna piše, usud vaš svaku dobru znamen briše).Sljedeća postaja na tom putu preobraćenja mog zločinačkog uma ka pravedničkom bijaše nastup zvijezde večeri i njegov stih “za dom umrijeti” (i ne nije MPT taj ogavni zatucani, krezubi neandertalac, radi se o jednom novovalnom izvođaču koji je devedesetih skladao par domoljubnih napjeva), u tom trenutku već su se polako oslikavale konture sumnjičavosti spram čestitosti tog skupa.

Nedugo nakon tog ustašoidnog napjeva, prijatelj mi uperenim prstom, zabezeknutog izraza lica, iskolačenih očiju, pokaže na samo par koraka od nas stacioniranu mobilnu agregat/hladnjaču, na kojoj piše Schwartz (za one koji ne znaju Mladen Schwartz je ultra desničarski hrvatski nacionalista).

Dragi čitatelji nakon tog trenutka stvari su prestale biti smiješne, razgoračenih očiju sam se okretao oko svoje osi primjećujući bezbroj žena i muškaraca u kožnim uniformama sa malteškim križevima na leđima (prije sam takve križeve viđao isključivo u ratnim filmovima na nacističkim vozilima i avionima), sada već slobodno mogu priznati da nam se šupak stisnuo.

Moje zaslijepljene oči sada su konačno pravednički progledale, tiho sam rekao prijateljima: “Drugari, pa mi se nalazimo usred kanibalističko-fašističkog ustašoidnog orgijanja!”.O kakvi su to izopačeni umovi, jer ona pomenuta agregat/hladnjača je osim za proizvodnju električne energije i hlađenja mesa (ne želim niti nagađati kakvog i čijeg mesa, najteže je to pogodilo prijatelja koji je netom prije pojeo hot-dog, odnosno barem je mislio da jede hot-dog) služila i kao pokretač one mašine za paru, kao dodatak scenskom efektu, a dotična para je smrdila vjerovali ili ne, po ljudskom izmetu.

Nakon tog saznanja panika je dosegnula svoj vrhunac, hangari između kojih se sve to odvijalo su nas počeli sablažnjavati, isto kao i visoka metalna ograda koja je sve to okruživala.Ograda je bila većim dijelom osvijetljena, a stražari su se šetali duž nje, ugledavši jedan ne čuvani dio ograde viknuh: “Drugovi juriš!”, nekako smo preskočili ogradu i trkom se zaputili prema svjetlima grada u daljini, užasan osjećaj gađenja nas je prožimao, prijatelj se pokušavao riješiti hot-doga, a ja sam pogledom tražio mjesto na kojem ćemo konačno biti sigurni.

Eto da ne dužim više, tako je otprilike izgledao koncert Jure Stublića i grupe Film u Dugom Selu, sada kada ga gledam pravednim Jergovićevsko-Kuljiškim očima, da sam nedaj Bože ostao zadojen bio bi to još samo jedan obični koncert na kojem su se doista skupljali motoristi (neki od njih sa uobičajenom bikerskom ikonografijom, između ostalog i malteškim križevima), a Jura je odpjevao “Bili cvitak”, agregat je bio prastari austrijski kojeg je neki “gastarbajter” dovukao, izmet je doista na trenutke smrdio iz obližnjih kemijskih WC-a, prijatelj je zaista pojeo loš hot-dog za dvanaest kuna, redari su zaista pazili da netko bez karte ne bi preskočio ogradu.

No Miljenko hvala ti!

Slijedeći put kada kažeš kako HTV podupire “fašističko orgijanje” dok prenosi utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije ili daje snimku Thompsonovog koncerta, neću te nazivati “glavatim gusarem sa tijelom neprcane kratkodlake australske vjeverice”, nego ću pobjedonosno ustvrditi da sam i ja konačno progledao, sada znam koja je prava strana pa sam stoga i ja od sada uvijek taj koji je u pravu, baš kao i ti dragi moj Miljenko.